Kako sam se riješila strahova

Oni koji me znaju još od djetinjstva rekli bi za mene da nisu vidjeli osobu ili dijete koje ima više strahova od mene! To je nevjerojatno čega sam se ja sve plašila… Navest ću neke primjere ispod, da dobijete neku predodžbu o tome, ili se samo slatko nasmijete 🙂

Kad sam bila mala (mala mala), imala sam strah od trčanja (da namjerno navodim ovaj netipični strah, a ne one koje ima svako sedmo ili petnaesto dijete). Naime, ispred kuće gdje sam odrastala nije baš bilo mjesta za igru i trčanje, jer je ulica bila blizu, pa bih stalno čula od obitelji: “Ne smiješ trčati! Poginut ćeš!” I slične komentare. A ja, otvorena za “savjete i sugestije” sam sve to shvaćala prilično ozbiljno… I tako sam došla skoro do predškolske dobi, a još nisam smjela trčati. U međuvremenu su se moji roditelji preselili i na novoj lokaciji bilo je prostora za igru i trčanje, ali džabe to meni, kad je strah i dalje ostao. Sjećam se da me prijateljica nagovarala da trčim s njom, ali nema šanse! Bila je neka strmina gdje bi se djeca voljela “zaletiti”, dati petama vjetra i otrčati do kraja, dok ih ponovno ravnina ne uspori. Ali ja…NEMA ŠANSE! Moja prijateljica se nije mogla načuditi tome, pa me znala onako dobronamjerno primiti za ruku i povući sa sobom, kad bi se ona zaletila. A ja bih lijepo sjela na pod, pa bi me ona vukla… Da, komedija! Nevjerojatno! I onda sam se jedno jutro digla rano, i kada još nije bilo žive duše, krenula sam trčati. Malo po malo. Prvo hodala. Korak po korak. Pa brže. I brže. Pa sam pomalo počela trčati. I onda me strmina dodatno pogurala, pa sam baš baš trčala… Onako nekontrolirano. Iz svih snaga… Kao da se nikad neću zaustaviti. A ispred sebe gledala strah. Oči u oči. I rekla sama sebi: “Briga me! Sad se ne zaustavljam!” I protrčala strahu ravno kroz facu… I stigla do onog ravnog dijela… Usporila. Okrenula se iza sebe. Strahu ni traga! A ja ponosna. Skoro ponovno rođena. Definitivno se jedan dio mene toliko oslobodio da je osjećaj svježine bio tako jak, da se činilo kao pravo novo rođenje… Ja sama. Gledam oko sebe. Gledam nebo. Sretna. Jer sam “protrčala” 🙂

S vremenom, kako sam konstantno radila na sebi, još od srednje škole, rješavala sam se svojih strahova, uvijek nekako na sličan način. Sjetila bih se iskustva iz djetinjstva, “protrčala strahu kroz lice” i shvatila da nikad nije ni postojao… Jedan po jedan…

A onda sam prije nekoliko godina skočila iz aviona. Eeeeeee! Ne znam kakve asocijacije ovo budi vama, no ono što sigurno znam je da svi, ali SVI koji su me znali, kao “dijete straha”, ostali su PAF! Moji roditelji? Šok i nevjerica! Malo ponosni, a malo kao ne vjeruju. A ja im pokažem i video i fotografije. Fenomenalno je iskustvo skočiti iz aviona. Ja sam skakala sa 4.000 m i to samo zato jer je to maksimalno dozvoljena visina (inače bi i više).To je značilo cca 60 sekundi slobodnog pada. Gdje padaš brzinom 200km/h, i gdje se raspametiš u sekundi! Nikad nisam bila više u “ovdje i sada” nego u tih 60-tak sekundi! Tijelo ti leti prema zemlji, vidiš oblake. Padaaaaš, sve je daleko, a ti samo padaaaaš… Nekontrolirano… I sve u tren poprimi neku drugu dimenziju… Evo ispod i jedna fotka! Ta-daaaa!

skok

No i nakon tog skoka kod mene je ostalo još raznolikih strahova, raznih vrsta, veličina, boja i širina… 🙂 Kada sam ih uspjela sve (ili skoro sve) iskorijeniti? Pogađate, kada sam počela slušati Abrahama (Esther Hicks). Ono što je bila razlika u odnosu na sve prije toga, jest da sam konačno dobila odgovore na temeljna pitanja. Tko smo? Odakle smo došli? Tko nas je “bacio” na ovu kuglu? Što hoće taj netko? Zašto sve to zlo postoji? Zašto postoji “nepravda”? Tuga? Bol? A što je ta smrt? Što se onda desi, kad se pozdravimo s ovim svijetom? Ili ovim tijelom… Itd. Prvi put kada sam konačno dobila odgovore na sva moja pitanja, s kojima sam duboko rezonirala i mogla sam ih “progutati” i probaviti u tren, bilo je kada sam od Abrahama čula kako stvari stoje 🙂 Kako ovaj moj svijet funkcionira. Sve je sjelo na mjesto.

I tada su se u tren istopili svi preostali strahovi (ili 99,9% njih). Ono što sam shvatila je da što god ja radila, SVE JE DOBRO! Što god bilo, SVE JE DOBRO! Što god i kako god bilo, SVE JE UVIJEK DOBRO! Kako? Zašto? Pa zato što znam da smo tu privremeno u ovom iskustvu. Da smo istovremeno vezani “pupčanom vrpcom” za svoj Izvor. I ništa tu vrpcu ne može prerezati! I da ćemo se vratiti u nefizičko. A tek je to senzacija iznad svih senzacija! Gledala sam video sa Anitom Moorjani, ženom koja je bila “na onoj strani”, i koja jako lijepo opisuje i svjedoči onome što Abraham zapravo govori. Koga zanima, toplo preporučujem da pogleda. Ima video s njom s prijevodom na hrvatski (titlovima), a i emisija “Na rubu znanosti”, gdje je gostovala.

Tada mi je jasno bilo što je ovaj život. Što je bol, što je nepravda, što je smisao… Shvatila sam da je život zapravo hodanje po litici. I ako hodaš po njoj, a visoko je, naravno da te strah! I naravno da me bilo strah! No ono što sam još dodatno shvatila je što će se desiti ako padnem. Kad padnem. Shvatila sam da je ispod te litice jedan OGROMAN krevet. S najsavršenijim madracem na svijetu! Posteljinom u nježnim pastelnim bojama. I hrpom jastuka! I kada padneš, zapravo padaš u neopisivi gušt! Tako je lijepo, ugodno, toplo, mekano, baš onako “doma”!

Da, to se desi kad padnemo sa “litice” života! Pa čega se onda bojimo? Došli smo se tu igrati! Kaže Abraham da ćemo se vraćati još stoput i više, jer nam je super! Jer uvijek kad se vratimo u “nefizičko”, kad postanemo ponovno jedno sa svojim Izvorom i vidimo širu perspektivu, onda znamo kako je to super! Kako je život super! I kako smo UVIJEK sigurni! Uvijek uvijek uvijek…

Čega se onda bojati? Najgore što nam se može desiti je nešto što je najbolje što će nam se desiti, i nešto što će nam se SIGURNO desiti, bez obzira što mi radili i kakvi bili. A to je smrt. Fizičkih tijela. Pa čega nas je onda strah? Kad mi je to sjelo, a sjelo je jako brzo, promjena se desila “instant”. Od tada više nemam strahova! Tj. preciznije, nisam osjetila strah od tog trenutka do danas. Osjetila sam zabrinutost oko nečega, ponekad tugu, ponekad frustraciju itd. Ne kažem da nisam osjetila nikakve negativne emocije. Ali nikad strah.

Kada ovo stvarno “progutate”, kada osjetite duboko rezoniranje s time da smo savršena bića, da ne možemo pogriješiti, da smo beskrajno voljeni, jer ljubav nas je stvorila i ljubav je naša izvorna vibracija, da je sve dobro i da je dobro jedino što postoji… onda straha nema. Jednostavno – nema. Umjesto njega, tu je sada spoznaja. Svijest. Tko si. I točka.

Love you all 🙂

Joy

5 thoughts on “Kako sam se riješila strahova

  1. Sonja says:

    Wow! Sjajno, zaista sjajno! Jednostavno, jasno, ubedljivo, nasmejano, razigrano – tako bih ja opisala tvoj stil i tvoje tekstove. Hvala ti, baš uživam u njima! Svako dobro želim! 🙂

    Like

  2. MAGIC BLACK BIRD says:

    Hahaha- da nisi vodolija u horoskopu! Ja sam maštala nekad o skakanju padobranom ili čak malo blažem paraglajdingu, ali mislim da bi pretrnula od straha. Trenutno se pokušavam osloboditi straha da sjednem i vozim opušteno, a ne pod presijom kakvu imam kada sjednem za volan. A ni sama ne znam kako mi se taj strah javio od vožnje. Mada se slažem s tobom i ovim tekstim, ali ovaj dio sa madracem i liticom. Pokušavam ga slikovito zamisliti i uspijem, ali recimo više mi nekako djeluje kao scena iz filma, nego realnost. Jer je nekada jako teško se suočiti instant i odmah sa životnim situacijama i reći : “HVALA TI ŽIVOTE” bez obzira ono što je “shit happens”. Mislim da se i produhovljenoj grupaciji ljudi nekada teško nositi sa strahovima, iskušenjima i okolnostima koje život nametne. Samo što si ti recimo prebrodila svoje strahove i pomakla se stepenicu gore, ali opet na novoj stepenici postoji nešto što će te zakočiti. Najbitnije je usuditi se. 🙂 Izvini na malo dužem komentaru. 😀

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s