Tko vam je kriv?

Inače u sekundi napišem naslov teksta, a u petnaestak minuta i cijeli tekst, no danas sam se kod naslova zaustavila. Htjela sam napisati “Jeste li preuzeli odgovornost za sebe?”, no onda mi je palo nešto napamet. Ono što je tricky kod ovog pitanja, jest da će većina odmah kimnuti glavom i reći: “Da.” A koliko je to stvarno tako? Tada mi je sinuo ovaj naslov, ovo fenomenalno pitanje. Tko vam je kriv? Da, tko vam je kriv?! Vjerujem da većina ljudi NIJE potpuno i 100% preuzela odgovornost za sebe, jer još nisam upoznala osobu koja nikad ne krivi nikoga, koja se nikad ne požali na druge, na vladu, na PDV, na ekonomiju, na susjeda, na mamu, na šefa, na brata ili sestru, na djecu, na promet, na lošu sezonu… Na svašta. I da li ste onda preuzeli tu odgovornost za sebe, ako su vam drugi krivi? Niste. Ne potpuno.

Preuzimanje odgovornosti je kod mene počelo s knjigom “Emocionalna inteligencija” Daniela Golemana. Tu sam prvi put saznala da sve mogu promijeniti. Da je do mene. Čak je lijepo znanstveno objašnjeno kako nam se određeni dijelovi mozga “zaduženi” za emocije i emocionalnu inteligenciju razvijaju cijeli život. Sjećam se kako mi je laknulo 🙂 Napokon mi je netko potvrdio nešto što sam u dubini sebe znala. Sve one gluposti s genima, prošlošću, “karakterom”, talentom i sl.odjednom su pale u vodu. A ja sam osjetila koliko su mi bile nametnute i koliko ovo zapravo rezonira sa mnom. Jer je istina.

Onda sam upisala NLP (Neurolingvističko programiranje). Temelj učenja NLP-a kaže: ” Živi u UZROKU, a ne u posljedici.” Što to znači? Znate ono kada nekome dijagnositiciraju nešto, ili vas nešto boli pa popijete tabletu, e tada se sjetite (ili ne sjetite) riješiti uzrok (razlog zbog čega je došlo do određene situacije) a ne posljedicu (simptome, bolest). Okej, popit ćeš tu tabletu da te baš ne boli jako, ali znaš da to neće ništa promijeniti. Znaš da trebaš promijeniti ono što je dovelo do bolesti. Tako je i sa svakom drugom situacijom. NLP kaže da mi biramo. UVIJEK. A kad malo pogledate, sjetit ćete se da je tako. Nekome se desi 100 nevolja pa je okej, i nekako ispliva, a nekome i najmanja stvar na svijetu je “kriva” što je tu gdje je sada, a nije tamo gdje želi biti. No, ono što je zajedničko, i jednom i drugom, je da su sami to IZABRALI. Sami su izabrali kako će se postaviti prema toj situaciji.

I to nas zapravo definira. Onaj trenutak “izazova”, ono kad je teško, što onda radite? Što si govorite? Lako je biti odgovoran za sebe, i priznati si kako ste uspješan kreator svog života kada vam ide uzlazno, kada nižete uspjehe, kada ostvarujete željeno, no što kada se desi pad? Neuspjeh? Zatvaranje vrata? Propast braka? Nevjera? Bolest? Otkaz i gubitak posla? Bankrot? Tko je onda kriv? Što onda govorite sebi? Drugima? Što mislite? Tko vam je tada kriv?

Koliko god sam preuzela odgovornost za sebe, i samim konstantnim radom na sebi godinama mijenjala prvenstveno sebe, ipak jedna rečenica koju sam čula od Esther Hicks me trgnula. Kaže: “Vi možete biti sretni i ispunjeni sa svakim partnerom na ovoj planeti!” O-o! Što to znači? Vi možete biti sretni i ispunjeni na svakom poslu? U svakoj firmi? U svakom braku? U SVAKOJ situaciji? E, tada mi je u sekundi postalo kristalno jasno koliko ipak u nekim situacijama prebacujem odgovornost na druge, na okolnosti. Nadam se da ste shvatili Esther ispravno. Nitko ne kaže da trebate biti s nekim s kim ne želite biti, niti se zadržavati na radom mjestu ili bilo gdje drugo, ako tamo ne želite biti. Ono što je važno, ono što je cijela mudrost i poanta ove rečenice, jest da MOŽETE BITI SRETNI bez obzira gdje ste sada, bez obzira da li vam trenutni partner odgovara ili ne, bez obzira da li vam trenutni posao odgovara ili ne, bez obzira na sve. I baš tada mi je sinulo koliko uvjetujem okolnosti, koliko prebacujem odgovornost… Da, svjesna sam ja da je sve na meni. Ali samo da je ovo drugačije. Samo da je “ono nešto” drugačije. A upravo to “nešto” je odgovor na pitanje iz naslova. To nešto vam je krivo. Ili točnije, to nešto trebate gledati drugačije, to nešto trebate osvijestiti i mijenjati kod sebe, da bi vama SADA bilo drugačije. To znači potpuno preuzimanje odgovornosti. Samo ja sam odgovorna za vlastitu sreću. Uvijek i svugdje. 

Zar nije odlično osvijestiti da je sve stvarno u vašim rukama? Da, ima stvari s kojima niste zadovoljni, i znam da nije neki super osjećaj priznati sam sebi: “Da, do mene je.” Ali DA, do vas je! A upravo zato što je do vas, to možete i mijenjati. Onako kako vi želite. A to je stvarno odlična vijest! Pitajte se koliko ste odgovornosti za sebe zaista preuzeli? Pitajte se tko vam je kriv. A onda se pitajte tko vam je stvarno “kriv”. E, tada ste spremni to riješiti. U minut! I manje…

Love you all 🙂

Joy

Leave a Reply