A što ako ništa nije loše?

A što ako ne postoji loše? Sjećam se trenutka kad mi je kroz glavu prošla ova misao, ovo pitanje. Ne znam da li sam to negdje vidjela, čula, ili mi je jednostavno “došla” misao… Što ako ništa zapravo nije loše? Jeste se ovo nekad pitali? Kako vam zvuči? Meni je baš baš kliknulo. Zašto? Pa zato što sam automatski probala gledati svijet na taj način. Iste sekunde. Što ako zapravo ništa nije loše? Cool! Baš mi se svidjela pomisao. Odmah mi je izmamila osmijeh na lice. I tada sam prvi put kontrast vidjela onako kako bismo ga zapravo i trebali vidjeti. Onako kakav on zapravo i jest.

Za one koji ne znaju, prema učenju Esther Hicks (a danas i drugi koriste ovaj pojam koji proučavaju i slijede njeno učenje), KONTRAST je neželjeno iskustvo, tj. bilo kakav događaj, situacija, koju smo doživjeli a koju ne želimo. Često je vezan uz negativne emocije, mada ne mora biti, i pogotovo nije kod onih koji su osvijestili što je zapravo to neželjeno iskustvo. Prema Esther Hicks, upravo u situaciji kada doživimo kontrast, mi smo ekspandirali, narasli smo, jer smo istovremeno kreirali želju – što je to točno što želimo, a u tome nam je kontrast pomogao. I tako sam, baš kad sam se pitala ovo pitanje s početka teksta, što ako nije ništa loše, ubrzo dobila odgovor: “Pa i nije. Nije.” Gle stvarno! Ništa zapravo nije loše. Nije ovo hipotetsko pitanje. Nije ovo šala. Ovo je najistinitija istina. Loše je iluzija. Dobro nije. I tada sam shvatila kontrast.

Kada ste zadnji put čuli riječ kontrast? Na satu likovnog? Kada uređujete fotografije pa vam aplikacija ponudi opciju “kontrast”? Ja volim dodati malo kontrasta na fotke, jer se tada bolje ističe sama fotografija. Ako dodaš malo više kontrasta, tamno postaje malo više tamno, a svjetlo još svjetilije. Još više blješti u tami. Zar ne? Zašto ovo sada spominjem? Zato što vjerujem da postoji dobar razlog zašto Esther neželjeno iskustvo zove baš ovom riječju. Kontrast. Upravo kako koristimo boje da bi naglasili željeno, da bi istaknuli svjetlije tonove, da bi “pojačali” doživljaj slike, tako nam isto kontrast u životu služi. Da bi istaknuli ono što želimo. Da bi pojačali našu želju. Da bi jasnije, jače, dublje i bolje odredili što zapravo želimo. Jer bez kontrasta mi to ne bi znali.

I to je ona priča o ekspanziji, o rastu bez kraja. Svemir se širi i ekspandira, upravo uslijed naših iskustava kontrasta, pomoću kojeg kreiramo nove želje… I kako onda to može biti loše? Pa naravno da ne može. Sve što smo došli iskusiti, koliko god se činilo loše u tom trenutku, zapravo služi za dobro, služi tome da bismo kreirali nove želje, da bismo stvarali, da bismo rasli… Koliko god usred kontrasta nije lako ovo “progutati”, jer smo tada često na nižoj vibraciji, čim se malo digneš, i razmisliš, osjetiš… shvatiš da jedino ta istina ima smisla. Barem meni. Ono što je stvorilo ovaj svijet, mene, vas i sve oko nas, prije nas, poslije nas… Ono nešto, onaj Izvor, koji je to sve taaaako savršeno posložio, pa zar bi mu se samo tako “omaklo” da nas ostavi na milost i nemilost lošeg? Jedino što mi ima smisla i s čim rezoniram je da je to moje iskustvo, koje u nekom trenu etiketiram kao loše, jer shvaćam da nije to ono što želim i da želim suprotno od toga, da je to iskustvo također dobro za mene. I ne samo dobro. Nego korisno. Ima svoju svrhu. Ima svoj razlog. Inače ga ne bi bilo.

Neki dođu na ovaj svijet u velikom kontrastu. Pogledajte na primjer Nicka Vujičića. Njega vjerujem većina zna. Tko ne zna, može googlati. Čovjek koji je rođen bez ruku i nogu. Bez ruku i nogu! Zamisli samo jednu ruku da nemaš. Ili jednu nogu. A tek obje ruke i obje noge. Zamisli samo kako bi ti jedan dan izgledao! Eto, neka mi netko kaže da nema na čemu biti zahvalan. No, taj čovjek je unatoč tom očitom nedostatku, ili “kontrastu”, veliki motivator, u sretnom braku s predivnom ženom, imaju djecu… I što je on time pokazao? Očito je odlučio doći na ovaj svijet i svima pokazati da naša sreća ne ovisi o ničemu osim o nama samima. Da naš život ovisi samo o nama samima. Htio nam je pokazati (kao i brojni drugi, njega sam samo kao primjer navela), da mi biramo kako ćemo gledati na stvari oko nas. I da ništa nije loše.

Kada ste zadnji put doživjeli kontrast? Sjetite se jednog “lijepog” kontrasta, onog koji vam je onako dao pljusku u lice. Ostali ste paf. Baš kad ste mislili da se okej nosite sa svime. Da ste nekako savladali lekciju kontrasta i naučili gledati na njega drugačije. Pa vas je zapljusnuo. E, taj kontrast. Ako je još uvijek jako “svjež” u vašem iskustvu, tim bolje. Ako se boja na slici željenog koju ste naslikali zahvaljujući tom kontrastu još nije osušila, čak i ako je slika još nekako zamrljana, nedovršena… još bolje. A sad probajte na njega gledati na ovaj način. Dodajte u vaš pogled boju ovog teksta. Pitajte se: “A što ako tu nema ničeg lošeg? Što ako u ovoj situaciji nema baš ništa loše za mene? Što ako je sve stvarno samo za dobro i ništa drugo?” Umjesto da sami sebe prekoravate, jer vam se dogodio kontrast,  pa joj ovakva vibracija, onakva vibracija, ovo sam mislila, a nisam trebala, nisam radila danas nikakve metode, nisam meditirala, i štatijaznamšta, umjesto svega toga, danas jednostavno postavite sebi ovo pitanje. A ŠTO AKO NIŠTA NIJE LOŠE? I onda idite ususret svijetu… Prigrlite ga… Jedva čekajte što će vam novo doći ususret… Jer sve što dođe, baš sve je samo dobro!

Volim vas sve! Pusa!

Joy

4 thoughts on “A što ako ništa nije loše?

Leave a Reply