Djeluj unatoč strahu… ili NE?

Od kada znam za sebe, toliko me zanimaju ljudi, toliko me uvijek zanimalo zašto je jedan takav, drugi onakav, zašto se ovome dešava ovo, a onome ono… Zašto je netko više sretan, zašto je netko stalno u depresiji, zašto je netko smiren, zašto netko bolje podnosi neke teške situacije, zašto nekome ide za rukom neki segment života, a netko se muči i muči… Itd. Sjećam se da su mi prijateljice još u srednjoj školi znale reći: “Ti tako jako želiš razumjeti.” Da. Uvijek sam htjela razumjeti. I druge. I sebe.

U potrazi za odgovorima progutala sam brdo knjiga. Poslušala mnoge svjetske govornike, znanstvenike, motivatore, išla na brojne edukacije… a zapravo sam tražila odgovore iz više različitih gledišta, različitih perspektiva, koje su mi se onda smisleno stapale u jednu. Tako sam dosta naučila od Daniela Golemana, NLP-a, coaching akademije, Tolle-a,  V. Zelanda (Transurfing), i brojnih, brojnih drugih, no najveći utjecaj je na mene imala Esther Hicks. No, zašto ih sada ovdje spominjem? Zato što vjerujem da svatko treba naći svoj put. Svoj način. Svoju sintezu odgovora. I to su uvijek oni s kojima vi rezonirate. Uvijek. Jer su to odgovori koji vam u tom trenutku donose najveću korist. Jer ćete njih najlakše usvojiti. A ono što najlakše usvojite i prihvatite, to ćete i najlakše primjenjivati. Nećete u jednoj točki vremena dobiti sve odgovore, i reći sebi: “Ok, sad je to to.”, jer znate da se put konstantno nastavlja. Vjerujem da ne postoji čovjek na ovoj planeti koji je dobio sve odgovore i nema novih pitanja, jer je to u suprotnosti sa svim zakonima Svemira. Život nam stavlja nova pitanja na naš put konstantno (ta pitanja često zovemo “kontrast”, nevolje, problemi, nesreće), no zapravo su pitanja. Jer vas tjeraju da tražite odgovore. Da nešto mijenjate. I tako će biti cijeli život.

No, kako se nositi s tim? Kako doći do pravih odgovora, odnosno odgovora koji su pravi za nas? To je ona famozna rečenica koju ponovim skoro u svakom tekstu: “Slušajte sebe!”

Toliko sam puta čula rečenicu: “Djelujte unatoč strahu!”. Toliko puta sam čula kako poduzetnike i one koji se dvoume da li prihvatiti neku priliku koju smatraju riskantnom savjetuju da to naprave. Da djeluju unatoč strahu. I ja sam ponekad poslušala ovaj “savjet”. No, s vremenom sam došla do jednog zaključka. Koji baš totalno rezonira sa mnom.

Da li djelovati unatoč strahu? Ne! Moj odgovor je ne. U trenutku kada skačete u nešto, a strah vas je, samim time što ste u strahu, nećete biti u mogućnosti izvući najbolje iz te situacije. Prema zakonu privlačenja, privući ćete ono čega se bojite. Evo ujedno odgovora zašto preko 90% novoosnovanih poduzeća propadne. Ljudi djeluju unatoč strahu. No, ajmo malo i na druge teorije, objašnjenja i perspektive.

U coaching školi koju trenutno završavam u UK jedan dan su nam objašnjavali nešto što mi je bilo jako zanimljivo. Radilo se upravo o strahu, zoni komfora, promjenama… Kažu da postoje tri zone: jedna je zona komfora, gdje nam je ugodno, gdje je sve poznato, gdje smo mirni. No, ako ostanemo predugo u toj zoni, postane nam dosadno. Jer se ništa novo ne događa. (Ovo mi je bila smiješna “slučajnost”, jer sam baš na pauzi prije tog predavanja komentirala s nekim polaznicima kako sam zaključila da ako se dugo zadržim u svojoj zoni komfora, ona više nije “komforna”, tj.ne osjećam se više dobro, nego me počne gušiti, osjećam da moram ići dalje). Zato ulazimo u “stretching” zonu. To je dio kada sam se nasmijala, sjetila Esther Hicks i priče o neizbježnoj ekspanziji. Stretching zona je zona u kojoj smo upregnuli sve svoje resurse, rješavamo određene izazove, uzbudljivo nam je, osjećamo onaj “adrenalin”, ali je isto tako zabavno, puni smo kreativnih ideja, energije, poleta… Kako vam se ovo čini? Koristeći terminologiju E.Hicks, čisti Vortex. Ideš nizvodno, slijediš vlastitu ekspanziju. E, a sad treća zona. Crvena. To je zona panike i straha. To je ona zona u kojoj ideš, ali si u strahu. U grču. U stresu. Tu su tvoji resursi ograničeni. Nije baš da si pun novih kreativnih ideja, nego više tražiš slamku spasa. Da li je ugodno? Ne. Ni najmanje. I što se onda događa? Ljudi se radije vraćaju u svoju “zonu komfora”, u mirnu luku, jer ne žele biti u ovoj zoni. Jer intuitivno osjećaju da to nije dobro za njih.

A sad iz treće perspektive. Pratila sam malo neuroznanost, znanstvenike koji objašnjavaju kako nam u određenim situacijama funkcionira mozak. Vidjela slike mozga kada je pod stresom, a kada je suočen s uzbudljivim izazovom. To je bio onaj trenutak kada su se svi oni komadići iz raznih strana poklopili. Kada smo izloženi izazovu, ili prema ovoj coaching školi u “stretching” zoni, ili prema Esther Hicks u Vortexu, svi dijelovi mozga rade ubrzano, aktivira se veliki dio neuronskih veza te velikom brzinom stvaraju nove, i tako “prštimo od ideja”! Dolazimo do novih kreativnih, inovativnih rješenja i puni smo energije. No, kada je mozak pod stresom, najveći njegov dio se blokira, ne radi, a jedino što pojačano radi je amigdala (koja je zadužena za “borbu ili bijeg”, odnosno impulzivne reakcije). Znate kad ste onako u strahu pa ne možete “jasno razmišljati”? To je taj trenutak kada je zapravo veći dio mozga blokiran, a amigdala je preuzela kontrolu jer je dobila informaciju da ste u opasnosti…

Ne želim da tekst ode u smjeru znanstvenog pojašnjavanja, pa onog koga zanima može istražiti dublje (po meni zaista fantastična literatura je Golemanova “Emocionalna inteligencija”, gdje između ostalog objašnjava i ulogu amigdale, i ostalih dijelova mozga te emocija). Ono što sam htjela ovime reći je kako sam iz različitih izvora i perspektiva došla do jednog odgovora. Ne djeluj unatoč strahu. Ne djeluj kada te strah.

Ako ti Esther Hicks nije uvjerljiva kada kaže da slušaš svoje emocije, i da prvo nađeš “ugodniju” emociju, da prvo dođeš u Vortex, pa onda djeluješ, ako ti zakon privlačenja ne drži vodu, ako ti neka tamo coaching škola ne znači puno, što kažeš na znanstveno objašnjenje onoga što ti se dešava u mozgu kad si u strahu? Ili, ako poslušaš onaj zlatni savjet, a to je da samo malo poslušaš sebe i svoje emocije, jer je očito toliko inteligencije u nama koja nas vodi cijelo vrijeme, i ne moramo znati znanstvena objašnjenja ni dijelove mozga da bismo znali što je najbolje za nas, ako samo malo poslušaš sebe, znat ćeš što raditi. Tada ti onaj koji kaže: “Djeluj unatoč strahu” možda neće rezonirati s tobom.

Zašto to uopće onda netko govori? Vjerujem da ima zaista ljudi koji su “skočili” unatoč strahu, izvukli živu glavu i sada vjeruju da je to bilo “pravo rješenje”. Nisu još otkrili liniju manjeg otpora i ne znaju da mogu sve to i puno više ostvariti na puno ugodniji način, uz puno više radosti na putu i puno boljim rezultatima u konačnici. S druge strane, postoje oni kojima strah predstavlja nešto drugo. Da, jedna riječ ima različito značenje kod različitih ljudi! (Ovo sam naučila na NLP-u i zaista je zlata vrijedno.) Netko kaže “strah”, a zapravo misli “adrenalin, uzbuđenje”. Vjerujem da su većina ljudi koji su uspješni u onome što rade uspješni upravo zbog ovoga. Oni su konstantno u “stretching” zoni. U Vortexu. U zoni “adrenalina, uzbuđenja”. Oni slijede svoj put najveće radosti, poleta i uzbuđenja (btw. ovo i Bashar savjetuje). Nitko tko je na duge staze u nečemu velikom uspio nije bio konstantno u zoni straha.

Sjećam se točno situacije kada mi zona komfora više nije bila komforna, jer sam znala da moram dalje, a sama pomisao na “korak dalje” me bacala u zonu straha, umjesto u stretching zonu. No, našla sam načina, slušala sam zlatni savjet Esther Hicks i slijedila svoj put najboljeg osjećaja, pitala se što mi je najlakše sada napraviti da bih se osjećala bolje… I to sam radila. Bez puno razmišljanja i analiziranja. I tako se našla u stretching zoni. Na putu moje najveće radosti. Detaljnije o ovome u nekom od sljedećih tekstova…

Love you all 🙂

Joy

2 thoughts on “Djeluj unatoč strahu… ili NE?

  1. Masa says:

    Rado citam sve sto objavis i zaista uzivam u nacinu na koji pises i pojasnjavas stvari. Nikada ne komentarisem,ali ovaj put sam zaista zelim. Sjajan tekst. Hvala.

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s