Duši je svejedno

Dobro i zlo. Koliko puta sam se pitala zašto zlo postoji. Zašto neki ljudi toliko trpe, muče se, pate… Zašto? Zašto su neki drugi ljudi zli i zašto rade tako strašne stvari jedni drugima? Zašto? Zašto to sve postoji? Zašto ne postoji samo dobro?

Puno priča sam čula o duši. Kao vjerujem i svi vi. Nešto čitala, nešto od roditelja, obitelji, prijatelja, itd. Svatko ima neku svoju viziju duše. No svi se uvijek slažu u jednom. Sve te definicije imaju jedan nazivnik. Duša je onaj najbolji dio nas. Ona dobra strana.

Čula sam i priče kako zlo nije duša. Kako kad radiš nešto loše nekome nisi u skladu sa svojom dušom. Ili kad tebi radi netko nešto loše, pa trpiš. Ni tada nisi u skladu sa dušom. Ovo drugo mi se posebno svidjelo. Tada sam i počela promatrati pojam duše na jedan drugi način. Ono prije je bilo, ako tebi netko radi loše, on je zločest i bit će u paklu, a ti si dobar, i sad tu trpiš, ali završit ćeš u raju garant! Samo ti trpi i budi dobar. Ne. To mi nikad nije štimalo.

Kada trpimo, kada nas boli, ni mi nismo u skladu s našom dušom. Zapravo, rekla bih da tko god i kada god osjeća i najmanju bol, to znači da nije u skladu sa dušom. Da to ne vidi onako kako duša vidi. Nije bitno dali si ti mučenik ili mučitelj. Jer i jedno i drugo boli. A duši je svejedno. Da, duši je svejedno. Za dušu ne postoji dobro i zlo. Postoji samo dobro. Dobro je dobro. I zlo je dobro. 

Kako zlo može biti dobro? Ovo bih se sigurno pitala da mi je netko servirao ovakvu rečenicu pred nekoliko godina. I sama sam imala tu privilegiju iskusiti zlo na vlastitoj koži, pa mi je bilo teško povjerovati da zlo može biti dobro. Ali jest. Ne da može, nego jest.

Iz perspektive duše, sve što mi radimo, svako naše iskustvo je dobro. Svaka naša odluka je dobra. Jer mi smo dio te duše, dio našeg izvora. Izvora dobra. I kako bismo onda mogli raditi nešto što nije dobro za nas? Što nije korisno? Ne možemo. Nismo nikad mogli i nikad nećemo moći. Sve što nam je dostupno, bilo mislima, riječima, djelima, sva naša iskustva, sve što postoji, sve što je ikad postojalo i sve što će postojati, sve što možemo pojmiti i zamisliti, sve je samo dobro i korisno za nas. 

Mi to često doživljavamo drugačije. Ovdje, iz ove perspektive. Iz vlastite kože. Ali sami smo birali doći ovdje. Sami biramo sve u našem životu. Sami biramo čak i kada ćemo napustiti ovaj svijet. Sve sami biramo. Mi smo sastavni dio naše duše, našeg izvora i svega što jest, i nikad nećemo moći biti odvojeni. Čak i onda kada smo najudaljeniji, čak i kada smo u najvećem neskladu s našom dušom, i tada smo jedno. I tada duša gleda na to kao dobro. Jer jest dobro. I tada ona vidi samo korist za nas i za sve što postoji iz tog našeg iskustva.

Da li ćemo birati živjeti više u skladu s dušom ili ne? Duši je svejedno. Jer sve je jednako vrijedno. Duši patnja nije patnja. Ona nije bešćutna i hladna, pa nas hladnokrvno promatra u našoj boli. Ne! Ona nas cijelo vrijeme vidi onakvima kakvi zaista jesmo. A u takvoj čistoći pogleda ne postoji zlo. Ne postoji bol. Ne postoji patnja. Jer sve je to iluzija. Da, duša zna da mi živimo iluziju. Da ta bol nije stvarna. Da zlo nije stvarno.

Zamislite malo dijete, možda vaše dijete ako ga imate. Zamislite da gleda film. Koji postaje strašan. Bolan. Možda vaš dijete zaplače. Jer ne shvaća da je to film, i da se to ne događa u stvarnosti. Da li ćete sjesti i plakati s njim zbog te strahote na ekranu? Ili ćete ga zagrliti i reći mu da je to “samo film”, da je to iluzija i da je sve u redu? Tako naša duša gleda na nas i sve naše boli. Sve naše strahove, sve naše brige.

Postoji samo dobro. Zlo je iluzija koju smo došli iskusiti jer smo htjeli raznolikost. Htjeli smo osjetiti sve što možemo osjetiti. Htjeli smo doživjeti sve što možemo doživjeti. Da, mi smo stvarno htjeli to iskustvo. Iskustvo svega. Jer smo znali da je to samo iluzija. Da je to samo film. Koji u bilo kojem trenutku možemo ugasiti. Možemo ga i mijenjati kako želimo. Možemo birati drugačiji film. Možemo sve što hoćemo. I svaka naša odluka je jednako vrijedna. Svaki naš izbor je jednako vrijedan.

Nema uspješnih i neuspješnih. Svi smo jednako uspješni u onome zbog čega smo došli. Bez obzira da li činili dobro ili ne, iz svake naše akcije proizlazi samo dobro. Jer samo taj izbor zapravo imamo. Ne možemo uništiti sami sebe jer smo neuništivi. Možemo uništiti tijelo, s kojim ćemo se ionako jednom pozdraviti. Ali nikad ne možemo uništiti sebe. Jer smo vječni. I neuništivi.

Što god birali, duši je svejedno. Jer svaki naš izbor vidi jednako. Jer sve je jednako dobro. Sve je jednako vrijedno. Možemo birati biti više u skladu s našom dušom, pa će nam život biti lakši. Ili ne. No, i jedno i drugo je dobro. I jednako vrijedno.

Love you all 🙂

Joy

 

One thought on “Duši je svejedno

Leave a Reply