Empatija koja to nije

Jučer ujutro sam prolazila pokraj stanice. U podhodniku je bio jedan prosjak. Ništa neobično, jer tamo ih često vidiš, zar ne? Osim što je ovaj čovjek imao osmijeh na licu. Kako je bilo udarno vrijeme kada većina ljudi odlazi na posao, mnogi su prolazili i bila je gužva u prolazu. Pogledam njega, nasmiješenog, jedva stoji, čini mi se, ali nasmijan, a ljudi oko njega kao na traci koračaju, brzo, neki nervozno, neki pospano, neki sa zalutalim pogledom, neki s mobitelom u ruci ili prislonjenim na uho… I od toliko lica koja sam vidjela u manje od minute, nijedno nije imalo osmijeh. Samo prosjakovo.

Kako sam se približila toj strani, tj. izlazu blizu kojeg je stajao, pogledao me, nasmiješio se i rekao “Dobar vam dan!”. Omg. Toliko sam se u trenu zbunila da sam doslovce samo prošla. A misli su mi navirale. Tek par koraka dalje shvatim što sam napravila i došlo mi je da se istog trena vratim i da mu uzvratim pozdrav. Barem to. Kako sam se okrenula, tako me hrpa ljudi gotovo gurala prema izlazu… I nastavila sam koračati. Pomislim u sebi, znam da osjeća moju zahvalnost. Zato što mi je uljepšao dan. I još mnogima. Zato što je bio ono sunce koje je taj dan sjalo, jako, neobično jako za ovo doba godine, no nije dopiralo u podhodnik. Ali nije bilo ni potrebe. Jer tamo je sjajio on.

Pomislim kako ću ga sigurno nekad opet vidjeti i kako je sve ovo bila jedna neobična scena. Činilo mi se kako je sunce zasjalo jače kada sam izašla na drugu stranu tog podhodnika. I čitav svijet je izgledao malo ljepše.

Vozila sam se. Čitavo vrijeme obasjana suncem. I promatrala “brzi” radni dan, koji je u mom prizoru djelovao kao pravi slow motion, sa izljevima svjetlosti sunca i topline.

I, pogodi što? Cijeli dan je i tekao tako. Slow motion. Iako se puno toga izdešavalo. Al kažu da je vrijeme nategnuto. Relativan pojam. Koji zapravo možeš nategnuti ili skupiti, ovisno o tome kako se osjećaš. Pa eto, ja sam tada očito osjećala skoro pa svaki tren. Koji se činio u najmanju ruku kao čitava minuta. I čitav svijet nekako surađivao sa mnom. U tom jutru neobičnih sjajnih osmijeha u podhodniku i sunca koje se razmahalo toplinom… Iako su kao dani zime.

Puno kasnije tog dana, u kasno popodne, vraćam se nazad i baš ulovim polagano spuštanje sunca. I rumeni trag koji je ostavljao za sobom. Nevjerojatno prekrasni prizori.  Upijam svaki trenutak! Ponovno slow motion ubrzanog dana. Ubrzanog grada. Ponovno prolazim istim podhodnikom. I ponovno onaj nasmijani lik. Kaže mi: “Dobar dan!” i ponovno se toplo nasmiješi. I ja zastanem kraj njega i odgovorim.

Hvala ti na još jednoj prilici, pomislim. A pomislim i kako je ova prilika puno više značila i trebala meni, nego njemu.

Prosjak s osmijehom, koji ništa ne pita, ništa ne moli, nema napaćeni pogled ni mučenički izraz lica. Samo stoji s osmijehom, i pozdravlja.

Koliko sam nekad puta znala osjetiti “empatiju” prema prosjacima… Na samu pomisao prođe mi kroz glavu tisuću prizora. Ono vidim ih, pa mi žao. Jadni oni, često sam znala misliti… Kako sam se uopće usudila, pomislim. Kakva je to zabluda. Empatija, kažeš? Ne, nije to empatija. Empatiju definiraju kao sposobnost uživljavanja u emocije i sve što proživljava druga osoba. A kako ja znam što ona proživljava i kako se osjeća? I još bolje pitanje, što radim s tim što mislim da znam?

Jer znaš, empatičan čovjek može biti i netko tko će osjetiti tvoju bol. I onda to koristiti.  Možda za tebe. A možda i protiv tebe. A možda i neće učiniti baš ništa u vezi svega toga.

Ako se empatija zadržava na granici saznanja o emociji drugoga, onda ne vidim njenu svrhu. Jedina empatija koja ima smisla je ona koja znači razumijevanje gdje smo sada i kako se osjećamo, istovremeno nas podsjećajući na ono tko uvijek možemo biti. Podsjećajući nas na naš puni potencijal. Podsjećajući nas da bez obzira gdje smo sada, bez obzira što imamo i nemamo, bez obzira kakve su nas životne okolnosti snašle, naša životna snaga je uvijek tu. U nama. Beskrajna i snažna. I isijava iz nas. Koliko joj dopuštamo.

Bez obzira na sve trenutne okolnosti, naš potencijal da učinimo i ostvarimo što želimo, jer možemo, je i dalje tu. Mogućnost da se nasmijemo i pozdravimo osobu koju susretnemo je također tu. To je naše obilje. Uvijek dostupno. I prava empatija je jedino ona koja nas podsjeća na to. Obilje u nama.

Baš kao taj prosjak. Koji je bio najempatičniji i najsjajniji od svih prolaznika koje sam srela tog dana. U tamnom podhodniku. Sve nas je iznova podsjećao, da bez obzira što imamo i nemamo, bez obzira gdje se nalazimo, možemo se uvijek nasmijati. I zaželjeti dobar dan. Sebi. I tebi. I svakome. Da, jedino to je prava empatija. Kada gledaš čovjeka i vidiš ne samo ono što ti pokazuje sada, nego i sve ono što itekako može dati i pokazati, jer u njemu je.

 

One thought on “Empatija koja to nije

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.