Buka je samo drugo lice tišine

Volim rana jutra. Ponekad. (Ponekad ih i propustim. I to volim isto.) Ujutro je sve tiho. Vidiš kako se budi dan. Svijet. Nebo. Lako biti u tišini i skladu. Lako je uroniti u mir.

No, volim i dan. I buku. Jer i buka je samo naličje tišine. Jer da nema tišine ne bi bilo ni buke, zar ne?

A posebno volim u najvećoj buci slušati tišinu. Tek tada primijetiš da je buka samo površinski sloj. A ispod nje konstantno teče tišina. I super je spoznaja da tvoja tišina ne ovisi o buci oko tebe. Uvijek je možeš čuti.

I još nešto. Buka je prolazna. Nestabilna. Tišina je uvijek tu. Konstantna. Sveprisutna. Možeš naći trenutke ili mjesta gdje nema buke, no ne možeš ona gdje nema tišine.

Buka u glavi. Kažu da su to misli. Pa jesu. Ponekad izgovorimo naglas te misli. Ponekad samo ostanu u nama. Ali nikad zapravo ne ostanu samo u nama. Uvijek zasjajimo njima, uvijek ih prolijevamo po vlastitoj realnosti, svjesno ili ne.

A tišina u glavi? Znaš ono kad se smire misli? Nestanu. Kao kad vidiš na igralištu ispred škole puno djece. Buka. Vika. Trčanje. A onda zazvoni zvono. Počne sat. I svi nestanu. Ostane tišina. Tako i misli. Kao da odjednom zazvoni zvono. I nema ih više. I onda shvatiš kako je lako.

Najveću spoznaju sam dobila kada sam shvatila da ja nemam probleme, nego misli. Kada nemaš misli, nemaš ni problem, zar ne? 

Kako se riješiti problema u 10 minuta? Samo zaroni u tišinu. A što kad se vratiš iz tišine, što onda, pitaš se? Ajde probaj. Možda te umjesto prijatelja problema dočeka prijatelj rješenje. Možda i ne. No, čak i ako susretneš problem u povratku, primijetit ćeš da je drugačiji. Lakši. Rješiviji. Zanimljiviji. Dobio je drugačije nijanse. I sve više liči na rješenje…

 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.