Kada vas drugi razočaraju

Često nam najveći izazov u osobnom razvoju predstavljaju drugi ljudi. Koje god druge izazove imali, čini se ipak nijansu lakše, jer se suočavaš i nosiš sam sa sobom. Ti i ti. Ali kad dodamo druge ljude u ovu jednadžbu, čije ponašanje baš nikako ne možemo trajno kontrolirati, a koje nam često donosi razočarenja, frustracije, bol i sl., onda je pitanje kako isplivati u tim okolnostima. Okolnostima međusobne raznolikosti i različitosti. A da istovremeno prosperiramo. Kako?

Vjerujem da je jedna od najvećih zabluda vjerovanje da su drugi ljudi tu da nas usreće. Ili da nas vrate u ravnotežu. Ili da nas podignu. Da nas nadopune. A to je uvjerenje tako često. Čak zvuči pomalo romantično. Sjetite se one izjave Toma Cruisa kada u filmu kaže “You complete me“. “Ti me dopunjuješ.” Da, zvuči romantično. 

Volimo vjerovati u ovakve stvari, jer se tako osjećamo više povezani jedni s drugima. I nema ništa loše u osjećaju povezanosti, dapače, on nam je i prirodan, jer jesmo povezani, i jer je povezanost dobra. No, kada tu povezanost temeljimo na ovisnosti o tuđem ponašanju, tu nastaje kaos 🙂

Drugi ljudi su tu da bi nam pružili temelj za rast i razvoj, oni su naš korak jedan u kreiranju. Oni nam pomažu da shvatimo što želimo ponekad baš na način da se ponašaju prema nama onako kako baš ni najmanje ne želimo.

Drugi ljudi nisu tu da bi nas vratili k sebi. Oni nisu naš korak tri. To je naš i samo naš zadatak. Iako je lijepo imati oko sebe podržavajuće okruženje, i dapače, uvijek sam za to da takvo okruženje biramo i slijedimo, važno je trenirati vlastite mišiće balansa unutar sebe samoga. U suprotnom se bilo kakav dobar odnos lako izjalovi i iskrivi pod utegom ovisnosti, očekivanja a onda i osuđivanja kada ta očekivanja nisu ispunjena.

Velik zalogaj, zar ne? Da, jest. Međutim ako shvatite ovo kao smjernicu, koja vam može pomoći onda kada se zapetljate u mreži vlastitih očekivanja i razočaranja, jer vam drugi nisu isporučili ono ponašanje koje ste od njih htjeli, trebali, željeli, zahtijevali…e tada se vrijedi sjetiti ovoga.

Ponekad je teško, no samo jedno vrijeme. Čim prođe val negativnih emocija, ljutnje, tuge, razočaranja, a ti se ponovno osvrneš i probudiš iz sna vlastitih programa i uvjerenja, tada imaš izbor sagledati to iz malo drugačije perspektive.

Da li je zaista fer očekivati od drugih nešto što oni nisu ili ne žele biti? Da li vam i kako takva očekivanja i uvjerenja koriste i pomažu?

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.