“Fake it till you make it” – pomaže li nam pretvaranje?

Neki dan sam objavila šaljivu sliku vezano za “fake it till you make it” ili “pravi se da jest dok ne bude”, pa me nekoliko njih pitalo što mislim o toj “metodi” i mogu li napisati nešto o tome. Pa evo teksta 🙂

Kao prvo, svatko od vas za sebe će najbolje sam procijeniti i otkriti vlastitu istinu. Jer ono u što 100% vjerujemo je ionako naša istina, zar ne?

Ja u ovaj način niti vjerujem, niti sam ikad koristila takve savjete, ako ih tako mogu nazvati.

Ono u što vjerujem je da trebamo biti iskreni prema sebi i osvijestiti gdje smo sada, tko smo sada, sa svime što nam se sviđa i ne sviđa, jer ćemo tako bolje znati i gdje želimo biti, što želimo promijeniti, poduzeti itd.

Iskrenost je preduvjet promjene. Laganjem sebe ništa ne postižemo.

No, ono što je bitno i što želim naglasiti je sljedeće:

Istina o tome gdje ste danas ne mora biti istina o tome gdje ćete biti sutra.

Istina je da ste sada tu gdje jeste. Istina je i da je to potpuno promjenjivo. 

Lažemo li time sebe? Govoreći si kako ćemo sutra biti negdje drugo? Da li je to fejkanje?

Meni je puno veća laž tvrditi da se ništa neće promijeniti, jer, kao što znate, sve se mijenja.

Ima li u tom kontekstu smisla pretvarati se? Nema!

Jedno je praviti se da jesi, a ZNAŠ da nisi, ili pretvarati se da nešto jest, a ZNAŠ da nije, a sasvim drugo osvijestiti i priznati si gdje si, preuzeti odgovornost, te poduzeti odgovarajuće akcije da tamo gdje želiš biti zaista i stigneš.

Da, možeš vjerujući u viziju biti toliko siguran da si tamo, da je ono što želiš već ostvareno, jer ti to vidiš, živiš, dišeš, ZNAŠ… ali onda to nije fejk! Onda to nije pretvaranje. Onda je to vizija budućnosti u koju itekako vjeruješ! Onda je to tvoja istina! Onda ti jednostavno znaš da je to istina.

Kao što često “znamo” da će nam se neke brige ostvariti, da će nas netko ostaviti na cjedilu i sl. Često smo toliko sigurni u ono što ne želimo da se ostvari, pridajemo tome svu našu pažnju, pričamo o tome, drugim riječima živimo unaprijed viziju koju ne želimo – i tada nam se često čini da tada ni najmanje ne lažemo sebe.

A kada taj negativni momentum krenemo usmjeravati u pozitivnom pravcu, kada počnemo gledati u smjeru onoga što želimo, kada o tome krenemo pričati kao o jednom sasvim izglednom scenariju, onda nam se čini kao da lažemo sebe. Da, čini nam se jer i lažemo sebe. Jer pričamo nešto u što sami ne vjerujemo.

I možeš tako pričati željenu priču koliko hoćeš, sve dok ispod te priče teče rijeka nevjerice, zapravo ono što “pričaš” je potpuno suprotno od onoga u što vjeruješ. Hoće li takvo fejkanje pomoći? Ne bih rekla. 

No, postoji način da preispitamo i promijenimo naša uvjerenja. To je preduvjet promjene u bilo kojem segmentu života. I onda kada kreneš pričati novu priču, kada gledaš u pravcu željene vizije, a ne neželjenih scenarija vođen brigama kao nekad, onda ti se više ne čini kao da lažeš sebe. Onda vidiš čisto i jasno. I onda ti ne treba “fake it till you make it” taktika. Jer si već tu.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.